Poštovana ravnateljice,

nastavnice, nastavnici, dragi roditelji, dobar vam dan.

Dopao nas je zadatak reći Vam na kraju koju pametnu. Uskoro ponosni srednjoškolci, a sada, još samo malo, Vaši osmaši - znamo da nismo baš mirni učenici, ali znamo da nas volite upravo takve; borce za svoja i tuđa prava, muzičare, plesače, nogometaše, vatrogasce, odlikaše i one koji to nisu... I mi vas volimo upravo takve; drage roditelje, sve svoje razrednice i razrednike, sve vas nastavnike koji rado dajete petice i vas koji petice dajete teže nego Škoti napojnice, vas koji nam čuvate mobitele kad ih nađete, vas koji nas hvalite i vas koji nas kudite... Sve vas volimo.

I za sve vas napisali smo ovaj govor.

    Gotovo je. Osam godina učenja i mučenja, smijeha i plača, slaganja i neslaganja. Miješaju se radost i tuga. Radost jer idemo naprijed, čeka nas srednja škola, postajemo odrasliji, važniji... Tuga jer odlazimo iz naše škole. Nikad više nećemo svi zajedno sjediti u klupama išaranim ljubavnim porukama i našim imenima... Nisu nam uvijek cvale ruže. Bilo je suza zbog nepravde, suza zbog loše ocjene, svađica kojih nije trebalo biti... No, pamtit ćemo samo lijepe dane: zezancije u razredu, smijeh kada bi netko od nas ili učitelja provalio kakav biser, veselje kad nismo bili prozvani, izleti na koje smo odlazili... Bilo nam je odlično i rado ćemo se sjećati naših osnovnoškolskih dana. Mnogo smo učili i naučili, ali ono najvažnije - što znači biti čovjek – učit ćemo cijeloga života i u tom učenju bit će ugrađena i nastojanja svih vas da postanemo ono što želimo, a da ostanemo ljudi.      

   Život nema repriza, ali ovo ipak nije kraj, nije zbogom: ovo je samo doviđenja! Želimo reći svima vama jedno veliko H V A L A! Hvala vam što ste uvijek uz nas. Hvala vam što ste nas podupirali. Hvala što ste nas uvijek tjerali na više. Hvala što ste bili dio naših života. Hvala vam na svemu. Nećemo zaboraviti.

                                                                           Vaši osmaši

U Nuštru, lipanj 2012.