Dočekasmo i prvi ovogodišnji snijeg. Za mene je snijeg i dalje radost baš kao u djetinjstvu. Ništa se od tad nije promijenilo.

Snijeg me uvijek iznova obraduje, nekako razgali moju dušu. Potakne me staviti nekoliko rečenica na papir. Neizbježno povlačim neke paralele - danas i onda. Iz riznice sjećanja izvlačim promrzle prste, nos, uši te cjelodnevne boravke na snijegu i ledu, ciku djece. Prolazim istim ulicama danas: mir, tišina kao da smo nečim uplašili tu našu djecu. Zabila se u kuće i ni makac. Tek ponegdje njih nekoliko hrabrijih, podsjeća me na dane moga djetinjstva, našeg djetinjstva, možda i tvoga.

Ne razumijem ljude koji ne vole snijeg, još manje one koji ga mrze. Ne pada snijeg kako bi prekrio brijeg, nego snijeg pada kako bi svaki stvor pokazao svoj trag.

Za dva tjedna započet će zimski odmor za djecu, približava se i Božić, nadam se kako će ti dani, ukoliko snijega još bude, izvući na ulice više djece rasterećene školskih briga.